Svi smo skloni precijeniti opasnosti kod novih rizika, odnosno novih vrsta opasnosti. Koronavirus je nov virus te kao takav i nova prijetnja. Neprimjetan je golom oku. Rani znakovi infekcije nisu specifični i lako se mogu zamijeniti s već poznatim bolestima (prehlada i gripa) te time mogu izazvati zbunjenost, nesigurnost i strah.
Pokušavamo vratiti osjećaj kontrole nad situacijom te masovno kupujemo i stvaramo zalihe hrane i potrepština, zaštitnih sredstava, maski i slično tome. Nerijetko tražimo krivce / žrtve koje okrivljujemo i stigmatiziramo ili pak neopravdano napadamo (napadi na strane državljane koji dolaze iz žarišta zaraze). Ovakvim našim odgovorima upravlja doživljaj opasnosti i pripadajućeg rizika, strah od infekcije, zabrinutost za zalihe prehrambenih i higijenskih proizvoda, zaštitnih maski…., ali i zabrinutost oko dostupnosti testiranja i primjerene zdravstvene zaštite.
Doživljaj prijetnje može pojačati i naša sklonost da više slušamo loše informacije, a ne one umirujuće. Istraživanja su pokazala da u svakodnevnom životu, kako bi se brzo donijela odluka o čemu se brinuti, a o čemu ne, mozak koristi „mentalne prečice“, koje se odvijaju na nesvjesnoj razini. Tu glavnu ulogu igraju instinkti i emocije, a ne razum. Zapravo, u primanju informacija mozak djeluje selektivno, veću pažnju pridaje prijetećim, lošim informacijama (raširenosti virusa, broju oboljelih, broju umrlih…), jer su te informacije ključne za preživljavanje, a zanemaruje primjerice one o ozdravljenju. Uslijed preplavljenosti strahom, precjenjivanje realnoga rizika može dovesti do još intenzivnijeg straha, a on pak do nepromišljenih ponašanja.
S druge strane, strah nam pomaže usmjeriti se na moguće izvore prijetnje i brigu o svom zdravlju. Ranija istraživanja o ponašanju ljudi tijekom epidemija, pokazala su da je razina usvajanja preventivnih mjera bila povezana s povećanom razinom straha od infekcije. No, pretjerani strah i panika mogu više štetiti nego koristiti.
Kako bismo „upravljali“ našim doživljajem rizika, a time i doživljajem straha, slijedi nekoliko preporuka.
Trebamo naći i pratiti samo provjerene i vjerodostojne izvore informacija. Važna je kontinuiranost i dosljednost informiranja, ali ne pretjerano i stalno.
Link: Praktični savjeti za procjenu vjerodostojnosti izvora i kvalitetu informacija na internetu
Od koristi je primijeniti strategiju postavljanja jednostavnih pitanja, kao što su: „ Postoji li razlog zbog kojeg je moguće da sam ja osobno u povećanom riziku od zaraze? Jesam li bio/bila u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze?“ Takvim promišljanjem smanjujemo mogućnost javljanja doživljaja povećane prijetnje na nesvjesnoj i instinktivnoj razini, odnosno racionalnije promišljamo o mogućoj opasnosti.
Sljedeća preporuka je o mjerama i načinima na koji se može smanjiti rizik od osobne ili zaraze članova obitelji i drugih bliskih osoba. Postavimo sebi pitanja: „Koja su ponašanja kojima uspješno mogu doprinijeti smanjivanju rizika i širenju zaraze? Koja su to ponašanja kojima mogu zaštiti sebe, ali i druge ljude? Koristi li mi to? Je li istinito? Kako to pomaže? Činim li time dobro sebi i drugima?“ Odluke treba donositi na temelju vjerodostojnih informacija od strane stručnjaka i dosljedno se pridržavati preventivnih mjera.
Osvijestimo značaj brige i ulaganja u vlastito zdravlje. Prihvatimo stilove života koji doprinose boljem očuvanju našega zdravlja, uključujući doprinose zaštiti i od zaraznih kao i od kroničnih nezaraznih bolesti kao što su bolesti srca i krvnih žila, zloćudne novotvorine, kronične bolesti dišnih putova ili mentalne bolesti i poremećaji.
Pružimo podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću. Pritom je ključno poticati optimizam, ali ne negirati realne rizike. Prihvatimo činjenicu da ne reagiramo svi jednako i da je svakome „njegov strah realan“. Treba pomoći, umiriti, pritom ne osuđivati i ne podcjenjivati ili slično negativno reagirati. Bitno je poticati realne procjene kako opasnosti tako i sposobnosti pojedinca da zaštiti sebe i svoju obitelj tako što ćemo osobi ponavljati točne informacije, realne procjene rizika i opasnosti te komunicirati mjere zaštite utemeljene na stručnim dokazima.
Međusobno povezivanje i davanje podrške i pomoći je bitno, uz uvažavanje svih preporuka zdravstvenih i drugih nadležnih institucija, posebno fizičke udaljenosti među osobama. U komunikaciji s nama dragim osobama privremeno može pomoći i suvremena tehnologija odnosno društvene mreže, e-mail, mobiteli.
Sjetimo se da nije samo virus zarazan. Zarazna je i solidarnost, ljubav, razumijevanje, toplina. Naš je zadatak da ih širimo!
Tekst priredila
Ljiljana Kordić, stručna suradnica terapeut
Izvor: Hrvatska psihološka komora, Koronavirus i mentalno zdravlje – Psihološki aspekti, savjeti i preporuke; v 1.2 * 2020
